Vijesti

Posle pisanja hrvatskih medija da direktor zagrebačke Arene pregovora sa legendarnim frontmenom Azre Branimirom Džonijem Štulićem kojem je ponuđeno milion kuna za tri nastupa u Zagrebu, novinari Jutarnjeg lista kontaktirali su rokera koji im je rekao da ne namerava da se vrati iz penzije

Štulić im je otkrio da ne prihvata nikakve ponude jer jednostavno više ne svira. Jedan od najpoznatijih rokera bivše Jugoslavije istakao je da mu je privlačna ponuđena svota, ali zbog apstinencije od mikrofona i gitare duge gotovo dve decenije nije u stanju da prihvati činjenicu da njegov nastup ne bi bio u samom vrhu.
- Sve je to lepo, ali ja više ne sviram. To je lepa suma novca, ali to što se ja više ne bavim svirkom samo je jedan u nizu problema. Ne bih mogao da se pomirim sa tim da nastupim, a da to nije vrhunski odrađeno. Mislim da za to nisam sposoban. Jednostavno, to više nije to, rekao je Džoni Štulić.

[jutarnji.hr]

Šou u čast legendarnih „Indeksa“

Koncert „Indeksa i prijatelja” nazvan po pesmi „Da sam ja netko” otvorio je Dado Topić sa pesmom „Ti dolaziš”, a potom su usledili nastupi Ognjena Radivojevića, Seida Memića Vajte, Đulijana, Aleksandre Radović, Bisere Valentanić, Akija Rahimovskog, Masima Savića, Gorana Karana i Kaliopi.
Pesmu posvehenu pokojnom pevaču „Indeksa” Davorinu Popoviću „Sarajevska kiša” izveo je beogradski glumac Dragan Bjelogrlić uz klavirsku pratnju Kornelija Kovača, a najviše aplauza dobio je Aki Rahimovski koji je pevao „Samo jedan život imam”, zatim Masimo, Kaliope, ali i Goran Karan sa pesmom „Predaj se srce”, dok je publika ustala tokom Đulijanove izvedbe „Pružam ruke”, „Bacila je sve niz rijeku” i „Da sam ja netko”.
Originalni članovi „Indeksa” i njihovi prijatelji podarili su beogradskoj publici i stihove pesama „Jutro će promijeniti sve”, „Plima”, „Ne daj se srce”, „Žute dunje” i druge. Podsetimo, „Indekse” je osnovala 1962. godine u Sarajevu grupa studenata, a višedecenijsku karijeru započeli su upravo u Beogradu, gde su na prvoj gitarijadi 1964. godine osvojili mogućnost snimanja prvog singla. Posle duge, bogate i burne karijere, „Indeksi” su prestali da rade nakon smrti Davorina Popovića 2001.

[blic.rs]

Dokumentarac od tri epizode koji po scenariju Dušana Vesića režira i producira Miloš Jovanović biće prikazan u decembru na RTS-u.
- Kej kod „Juge” je jedno od značajnijih mesta u Beogradu za moju karijeru. Ovde snimamo priču koja se odnosi na 70. godine dok sam još bio klinac. Kao tinejdžer živeo sam u Zemunu i mnogo vremena provodio na keju - priča nam Momčilo Bajagić Bajaga u pauzi snimanja filma.

Reditelj i kamermani mnogo muke imaju da kamere postave tako da se vidi Dunav. Splavovi su načičkani jedan do drugog, sa obale se reka ne vidi.
- Ovde, pored reke, ljudi su dolazili i svirali gitare. Slušao sam starije kako sviraju, učio fazone… Jedan od njih je i Miroslav Tadić koji svira sa Vlatkom Stefanovskim. On je odavde otišao za Los Anđeles, tamo završio „Berkli”, pa postao i profesor na „Berkliju”. Sećam se, momci sa Fontane imali su grupu „Hogar strašni”, a moja ekipa bila je sa Karađorđevog trga, bend nam se zvao TNT - priča Bajaga.
Ekipa filma se seli na stadion „Tašmajdan”. Na tom mestu gde je održao legendarni koncert na kiši, vođa „Instruktora” priča o 80-im godinama. Stadion je ruiniran. Tribine se raspadaju, kamenice su svuda.
- Pre nekoliko godina je jedan Slovenac ovde na „Tašu” ljutito rekao: „Taj grozni NATO gađao je i ‘Tašmajdan’!” Nije, sami smo ga uništili, kazao sam - tužno priča Bajaga, a onda nostalgično pokazuje gde je bila bina kada je svirao sa „Čorbom”, a gde na koncertu sa „Instruktorima”.

- Na „Tašmajdanu” smo 85. radili dva koncerta. Prvog dana je pljuštala kiša i uništila sve instrumente, ali je publika ostala sa nama i pevala do kraja uz jednu gitaru. Tada nisu postojali pokrivači za bine, nismo imali krov tako da smo kisnuli i mi i publika. Bubnjevi su se rascvetali, sintisajzeri su pobrljavili… Neke instrumente smo uspeli da osušimo na suncu pa su proradili, ali većinu smo iznajmili za sutrašnji koncert. To nam je bio prvi značajan koncert u karijeri i spremali smo se za njega mesec dana. Toliko smo bili ozbiljni da smo noć pred svirku proveli u karantinu, uzeli smo sobe u hotelu „Taš”. Tu smo svi spavali kao fudbaleri pred utakmicu - seća se Bajaga.

Period koji se odnosi na 90. godine snima se u Domu omladine. Ali za ovo mesto Bajaga je višestruko vezan. Tu je bila audicija nakon koje je primljen u „Riblju čorbu”, baš ovde imao je prvi novogodišnji koncert sa „Instruktorima”; u Domu omladine grupa je imala i prostorije za probu.
- Tih 90-ih godina bend je prestao da radi jer su mnoge stvari bile van kontrole. Godine su bile loše i teške za sve ljude pa i za nas - seća se Bajaga, dok se selimo na sledeću lokaciju. U ulici Zmaja od Noćaja popularni roker priča o dvehiljaditim godinama kada je i nastala istoimena pesma.

- Moja Ema je živela u ulici Kralja Petra, koja se tada zvala 7. jula, a ja sam iz Zemuna često dolazio kod nje. Kada smo se venčali, prvi stan nam je bio u Skender-begovoj. Volim ceo Dorćol, a ulica Zmaj od Noćaja ne znači mi ništa više od drugih, ali mislim da ima najlepše ime i da je zgodna za pesmu. Da sam napravio pesmu Rage od Fere, to verovatno ne bi bilo tako romantično - priča Bajaga i podseća na to da je Zmaj srpski vojvoda Stojan Čupić, a Noćaj njegovo selo kraj Šapca u koje su ih meštani zvali da sviraju, ponosni na to što je njihovo selo spomenuo u pesmi.

[blic.rs]

U suradnji Internacionalnog odbora Udruženja Književnika Danske i književnog kluba BOOKSA, u Kopenhagenu gostuju hrvatski pisci Andrea Pisac i Zoran Ferić. Njih dvoje predstavit će se danskoj publici u književnoj galeriji Underwood Ink , u četvrtak, 01.10.09. u 20 sati. Oni će svoje radove čitati skupa sa danskim piscima, Nielsom Havom, Ditte Steensballe i Aleksandrom Šajinom.
Hrvatski pisci će posjetiti i Udruženje Književnika Danske i govoriti o hrvatskoj književnoj sceni i o slici suvremene hrvatske književnosti. 

Par riječi o učesnicima:

Andrea Pisac - Nakon što je diplomirala kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, počela je objavljivati radove u časopisima ‘Književna revija’, ‘Plima’, ‘Libra/Libera’, ‘Quorum’, ‘Tema’ i ‘Zarez’.  Direktorica je projekta Writers in Translation pri engleskom PEN-u u Londonu. Daljnja obavještenja o piscu mozete naci OVDJE. 

Zoran Ferić - Jedan je od najčitanijih hrvatskih pisaca, srednjoškolski profesor književnosti i voditelj Radionice kreativnog pisanja u Booksi. Daljnja obavještenja o piscu mozete naci OVDJE. 

Ditte Steensballe – danska pjesnikinja mlađe generacije, objavljuje poeziju i prozu, a 2008. eksperimentiše i sa muzičkom karijerom i stvara lik pop-pjevačice Doris koja izdaje i svoj prvi album sa tekstovima zgusnutog erotskog izraza i doživljaja. Dobila je skoro sve moguće nagrade Danskog umjetničkog fonda, pa i Trogodišnju stipendiju za pisce.

Niels Hav – Pjesnik na stalnom proputovanju. Poslije boravka u Kini, vratio se u Kopenhagen gdje učestvuje aktivno u književnom životu danske metropole. Predstavio se ove godine publici na Struškim večerima poezije 2009, a sa svojom suprugom, poznatom danskom pijanisticom, bio je i na ovogodišnjem programu PagArtFestivala. 

Aleksandar Šajin – Danski pisac južnoslavenskih korijena. Član Uprave Udruženja Pisaca Danske. Više puta nagradjivan književnim stipendijama od strane Danskog umjetničkog fonda. Piše i objavljuje eksperimentalnu prozu, poeziju i dramu na danskom, hrvatskom i srpskom jeziku. Ove godine aktuelan je na 54. međunarodnom beogradskom sajmu knjige sa svojim novim romanom ”Valterovi Notati”. 

[RDV]

Kada je Branimir Džoni Štulić osamdesetih godina pjevao “Pametni i knjiški ljudi”, vjerovatno ni slutio nije da u izvjesnoj mjeri predviđa svoju budućnost. Muzička legenda i čovjek koji je prije skoro dvije decenije zamijenio život zvijezde za mirni i rekli bismo skroviti život u holandskom Utrehtu, piše svoje veliko književeno djelo, koje bi moglo biti objavljeno u čak 12 knjiga.

Bilo bi to prošireno izdanje njegove zbirke pjesama “Smijurija u mjerama”, potom knjige čija je osnova historija, a spominje se da bi jedna knjiga mogla biti posvećena i napisima iz jugoslavenske štampe o Štuliću i “Azri” od 1977. godine.

Nekadašnji frontmen kultne grupe “Azra” na ovim prostorima nije bio od 1995. godine. U posljednje dvije decenije na prste jedne ruke se mogu pobrojati i njegovi kontakti sa medijima sa ovih prostora. Kaže nam: “Kada sam bio dio estrade, morao sam biti dio toga, ali sada ne moram”, te dodaje: “Nikada ništa nisam radio da bih se slikao po novinama.”

Ipak, u ekskluzivnom intervjuu za “Dnevni avaz” Štulić je otkrio šta, ustvari, piše u miru svog holandskog doma, ali ga za ponovno okupljanje “Azre” nismo pitali, jer nam se to, nakon njegovih stavova u ranijim intervjuima za naš list, činilo bespredmetnim.

Zašto nikako ne dolazite na ove prostore?

- Nije da me ne vuče da dođem, ali to nije u igri. Ipak sam ja poznata ličnost i sve to.

Možda tajno?

- Ma kakvi tajno. Kada sam 1995. godine bio u Beogradu, autobus gradskog saobraćaja se nakrivi kada ja prođem s te strane.

Je li tačno da uskoro objavljujete svoja djela u 12 knjiga?

- To nije jedna knjižica, džepno izdanje. Stvarno ima mnogo stranica. Nakupilo se. Može se izdati, ali i ne mora. U posljednjih 18 godina samo sam to danonoćno radio. Nemam nikakve komunikacije ni sa vremenom ni sa bilo čim drugim. Samo sam pisao. Nisam radio ništa drugo osim toga.

Da li ste se dogovarali sa izdavačima?

- Nisam. Ja sam samo koncentrisan na to da to bude najbolje što je moguće. To je ogroman posao. Da su samo zarezi, ako ima 6.000 strana, to dođe kao Krležina enciklopedija. Kada uz najveću pažnju kucaš tekst, moraš napraviti jednu grešku po strani, a to su samo tipkarske greške. Ali, kada čovjek radi, onda to mora odležati kao vino. Kada si zagrijan, ne boli te, ali tek kada se ohladi, onda vidiš. A ne možeš stalno čitati, a kod knjiga je cijela stvar u čitanju. Moraš sve to što si napisao da potpuno zaboraviš i da to bude kao kad tek kupiš knjigu. Onda vidiš šta tu vrijedi. Velike knjige imaju 400-500 strana i to možeš samo jednom u godini da pročitaš. A tek kroz čitanje vidiš finese, pogotovo kao što ja slažem rime gdje god mogu.

Da li je to što Vi pišete poezija?

- Pretpostavljam da to spada u poeziju, ako ništa drugo, zato što Homer spada u poeziju.

Da li pišete nešto novo, originalno od Džonija Štulića ili samo obrađujete djela drugih pisaca?

- Među svim ovim stvarima to vija kroz mene. Gdje god mogu, ja ubacim sebe, ali samo tamo gdje nešto treba. Najbliže bi bilo ako bi se to uspoređivalo sa muzikom - kada imaš Kokerovu verziju pjesme “Beatlesa” “Uz malu pomoć mojih prijatelja”, ja bih tu bio Džo Koker. Ima tu dosta moga i u “Smijuriji”, za mene i previše.

Na kojem jeziku pišete?

- Na naškom.

Hoćete li organizirati promocije svojih knjiga?

- Ne znam. To je ono kada putuješ od mjesta do mjesta i pitaju te gdje ti je najbolje, a ti kažeš na putu. Ja sam na putu. Kažu da je knjiga najbolji čovjekov prijatelj i doslovce jeste, ali opet, nije čovjeku svejedno kakvog prijatelja ima.

Šta očekujete od knjige, možda materijalnu korist?

- Ništa, gdje ste vidjeli od toga koristi. Jedino što se prodaje je kutija šibica.

Želim Vam sreću da taj posao na najbolji način privedete kraju.

- Vrlo lijepo, a ima onaj stih “Kad bi samo želje puste bile dovoljne snu, moj bi pogled sigurno osvojio nju”. Na putu je najbolje.

U jednom od naših intervjua Goran Bregović kazao je da se čudi zašto niste došli na njegove koncerte u Holandiji. Kaže: “Što mi se Džoni ne javi”.

- Ako hoće da mu se javim, recite mu da mi kupi periku i neka mi je pošalje. Onda možda i dođem.

Znači, čitali ste naš intervju, jer Bregović je tada rekao i da je čuo da ne izlazite, jer ste ćelavi?

- Jesam, čitao sam. Na koncerte nisam išao ni kada sam bio u tome, osim na svoje, i to sa velikim ustručavanjem. A šta to on sad radi, kao da se zeza. Uopće ne zna napraviti narodnu pjesmu. Koja je to pjesma “Đurđevdan”? Ne mislim na tekst i značenje nego čisto na muziku. On 30 godina nema melodiju, a tekstovi mu uspijevaju s vremena na vrijeme.

Nedavno se na HTV-u prikazivao film “Kad Miki kaže da se boji”. Da li ste ga gledali?

- Nemam satelitsku TV, a film sam ranije gledao. To nema veze sa mnom, pogotovo prvih pola sata. Ja nemam nikakve veze, osim što sam napravio pjesmu koja se zvala “68”.

[avaz]