Revolucija je danas još samo u muzeju!
Davor Sučić- Sula, alijas Sejo Sexon, vođa Zabranjenog pušenja, u ekskluzivnom intervjuu za DEPO, govorio nam je o svom novom albumu „Muzej revolucije“, na kojem se, nakon dugo vremena, odmakao od rata i posvetio nekim svježijim temama. Sula se ovom prilikom prisjetio i burnih osamdesetih, New Primitivsa i bunta tadašnje alternativne mladeži protiv zvanične politike. Smatra da je rat bio predvidiv završetak Miloševićevih govora, i ne vidi svijetlu budućnost u vremenu koje nam je došlo, vremenu „divljeg kapitalizma“
Zabranjeno pušenje završava novi album. Album se zove „Muzej revolucije“. Zašto?
Ovo je deveti album Zabranjenog pušenja, peti poslijeratni, i zove se „Muzej revolucije“. Čini mi se da je „Muzej revolucije“ naziv koji nekako korespondira današnjem vremenu kada je cijela muzička i filmska priča postala zapravo industrija u rukama velikih i moćnih koncerna, tako da de facto revoluciju danas možeš vidjet još jedino u muzeju. Tako da nam se i u ovoj pjesmi taj „nabildani kapitalizam“ u refrenu obraća riječima: „Ako nisi za moje solucije, eno ti muzej revolucije!“ Inače, novi album, koji bi trebao izaći ovog ljeta, imat će 12 pjesama, tj. 11 pjesama plus dvanaesti „bonus track“ koji je Željina himna koja se zove „Čuva bog Želju svog“ jer nam je u ovoj sezoni očigledno potrebna i pomoć Svevišnjeg…
O čemu nam još govori „Muzej revolucije“? Kojim temama se bavi?
Moram reći da je rat konačno prestao biti stvar koja me opterećuje. Možda je to i predugo trajalo, ali očigledno je da dok nešto ne izbaciš iz sebe ne možeš da se baviš drugim stvarima. Nove pjesme bave se raznim temama; prijateljstvom, trečerskim novinama, modnim guruima - tj. ljudima koji su iz „opanaka“ preko noći došli do statusa trend settera koje danas slijepo slijedi masa poklonika; o sahranama „novokomponovanih veličina“, biznismena i patriota koji, iz nekih nepoznatih razloga, završe sa metkom u čelu. Dakle, bavimo se pojavama modernog doba.
Ponovna saradnja sa zborom zagrebačke džamije „Arabeske“. O kakvom projektu je riječ? Da nećete i vi, poput Bregovića ili Đina Banane, definitivno zagaziti stazama etno-muzike?
Mi jesmo generacija odrasla na punku i reggaeu. Ali, intimno, kad popijemo i kad zasjednemo, mi najviše konzumiramo baš te narodne pjesme. Mislim da uspjeh Nadrealista i New Primitivsa stoji i u kontaktu sa takvom muzikom, koja je komunikativna, otvorena, svijetla. Pa nas je i ta veza dosta dijelila od ostatka jugoslavenske scene koja je bila prilično hermetična i zahtijevala je određenu pripremu da bi se konzumirala. Dakle, mi smo, zajedno sa E.J. Kurtovichem i Bombaj štampom, svoju muziku otvorili i nekim slojevima ljudi koji i nisu, apriori, iz te rokerske priče. Tako da trenutno jedna ekipa od 12 ljudi sa šest djevojaka, članica hora Arabeske, upravo priprema te pjesme sa „derneka“. Riječ je o jednoj zanimljivo redizajniranoj varijanti arhaične bosanke pjesme, sevdalinke, ilahije, kaside. Album će izaći na proljeće. Zvaće se „Šadrvan kod“. Da ne bi bilo zabune, to nije ni Zabranjeno pušenje ni Arabeske, već jedan kombinovani tim.
Poznato je da se Zabranjeno pušenje borilo da prošlog ljeta napravi jedan veliki koncert u Sarajevu, povodom 30 godina rada grupe. Šta se desilo?
Ma to je priča koja je loše završila, i koncert nije održan. Jednostavno, nismo imali podršku grada! I moram reći da mi je knedla u grlu zastala kad sam vidio u Zagrebu koncert za 30 godina Prljavog kazališta, gdje su ljudi dobili Arenu, a gradonačelnik je kupio pola karata. Vidiš nešto slično, i poželiš da i sam to jednom doživiš. Nije to stvar Sarajeva i ljudi koji tu žive, to je naprosto stvar trenutne politike koja ne vidi u ovakvim stvarima neki značaj.
Dokle je došao studij istorije? Bliži li se diplomski?
Evo, završavam. Skupio sam građu, što je bilo dosta teško, jer sam u međuvremenu obišao arhive od Zagreba, Sarajeva, Ljubljane, Beograda, sakupio niz omladinskih časopisa iz onog vremena: Polet, Mladina, Studentski list. Odabrao sam, naime, jednu istraživačku temu, izbjegavajući metodu „copy-paste“. Rad se zove „Crk’o Maršal“ i bavit će se konfrontacijom omladinske štampe i omladinske sub-kulture osamdesetih godina sa zvaničnom politikom, koja je u slučaju“Maršala“ doživjela svoj vrhunac. Tad su se po prvi put otvorile karte između te dvije grupacije. Rad je dobio ime po aferi koju je Zabranjeno pušenje 1984. doživjelo na koncertu u Rijeci, nakon što je jedan od članova banda nesmotreno uzviknuo ovu rečenicu, pa je potom cijeli bend završio na ispitivanju. Onda su uslijedili razni pritisci, otkazivanja koncerata i skidanje pjesama s radija…
Kako uspijevate imati objektivni, naučni otklon prema tom vremenu, s obzirom da ste i sami bili jedan od najglasnijih protagonista te underground prijeratne scene? Kako sada gledate na ondašnja dešavanja?
Tek sa ove vremenske distance, i nakon iščitavanja mnoštva stranica na ovu temu, jasno mi je da je cijela ta afera bila puno veća stvar nego što smo mi mislili. Vlasti su počele žestoko reagovati onog momenta kada je ta sub-kultura, taj alternativni punk, rock, izašao iz šupa sarajevskih fakulteta i počeo se producirati po stadionima, sportskim dvoranama, na televiziji. Počeli su strahovati od mladih ljudi koji su naglo i jako bučno počeli da ih prozivaju. Odjednom, naš bunt nije više bio na nivou undergrounda, tako da je priča vrlo brzo bila srezana…
Kako su je srezali?
Na razne načine… raznim aferama. I „Crko maršal“ je jedna od njih. Podmetanjem narko afera, prozivanjem za fašizam slovenačkih bendova, prozivanjem za nesocijalizam Dugmeta, Čorbe, Azre… Puštanje pjesama Azre bila je stvar zbog koje su mnogi urednici tada dobijali kraće ili duže suspenzije, odbijanje od plata. To je bila jedna tvrda igra. I na kraju, dok se dvoje svađalo, treći su iskoristili situaciju. To su bili nacionalisti koji su sa društveno-političke scene zbrisali i jedne i druge.
Kako naučno definišete New Primitivs u svojoj diplomskoj tezi?
To je bio jedan pokret koji je uključivao ljude iz različitih sfera i medija, a koji se dotakao bitnih tema, i u sebi nosi različite premise, od umjetničkih do političkih. Bio je autentičan i originalan. Veoma je laskava rečenica Gorana Bregovića da je to jedini autentičan odgovor koji je Jugoslavija imala na punk. Ali suština je u tome da je taj pokret vratio ugled i dostojanstvo Sarajevu, koje je do osamdesetih godina smatrano slijepim crijevom Jugoslavije. I svi gradovi koji su već imali punk i new wave su sa prezrivim smiješkom do tog momenta gledali na nas. Bila je to jedna uspješna diverzija, koja je u sebi nosila taj anti-intelektualizam i kritiku političke elite, tj. borila se protiv kvazi-intelektualizma, epigonstva, elemenata kojima su druge scene bile opterećene.
Neki vas optužuju da ste svojom kritikom primitivizma na kraju postigli suprotno, pa su primitivci postali idoli današnjih klinaca. Oblici ponašanja koje ste vi ismijavali danas su postali uzor?
To je tačno. Danas, kada se klincima pokaže neki karikirani lik, on za njih postaje primjer. Novi primitivizam bio je projekat ironije. Međutim, problem je što se vremenom promijenila klijentela koja je konzumirala tu ironiju. Stvari su išle nezaustavljivo unazad, ali ne zbog Nadrealista i New Primitivsa, već zbog jedne opšte destrukcije u društvu; od školstva, politike privrede, svega… A „Novi Primitivci“, tada i sami klinci, su stvari pokušali zaustaviti na svoj način, pokazujući nam sliku nas samih. Nadrealisti su čak i predvidili neke stvari kao što je podjela Sarajeva, glad, rat, jedenje trave. A sve je to i bilo predvidivo. Samo debilima, poput nas, nije bilo jasno šta se sprema, i dozvolili smo si taj rat i to ubijanje. Danas nas prozivaju za veze sa obavještajnim službama. Pa, pobogu, Milošević je svoje govore javno držao, i rekao da će podijeliti „šamarčine“ svima onima koji se ne slažu sa njegovom politikom. Pa samo korak ga je dijelio od tenka! U to doba već stotine mrtvih bilo je na Kosovu, samo mi smo pred svim tim zatvarali oči. Pa i u Sarajevu, kad je izbio rat i kad su granate padale po Starom gradu, na Breki se igrala košarka i mislili smo: „Ma, neće nas...“
Nikad umjetnici nisu zaustavili ništa. Ali, iz nekog razloga, lakše mi je da stvari kažem, nego da prešutim… Jednostavno, tako se osjećam bolje
Koliko je moguće da se desi neki sličan pokret danas, u vremenu u kom nema mnogo ideala, u vremenu konzumizma, u vremenu u kom se ne nazire neka precizna vizija budućnosti?
Čini se da ovaj divlji kapitalizam koji se kod nas dešava ljudi još ne doživljavaju kao nešto loše. On se pretpostavlja i znanju i obrazovanju i duhovnosti. Vlada opšti grabež za mjesta, titule, pozicije, placeve. I mi ćemo se, kao i sva druga društva, kad–tad suočiti sa posljedicama ovoga. Ne odmah, ali moguće za nekih deset godina, i mislim da će se tada pojaviti neka ekipa ljudi koja će drugima pokušati da otvori oči. Ali, vjerovatno ih niko neće poslušati i imat ćemo opet ‘92, ili nešto mnogo gore…
Niste baš optimista u pogledu budućnosti. Otkud onda motiv za rad, želja da se kaže nešto?
Nikad umjetnici nisu zaustavili ništa. Ja sam već u godinama, pa znam da se ništa bitno neće promijeniti i kada kažeš stvari. Ali, iz nekog razloga, lakše mi je da to kažem, nego da prešutim… Jednostavno, tako se osjećam bolje.
Razgovarala: Jasenka Kratovic [depo.ba]
